Trebao je biti običan post, ali su se riječi same od sebe posložile u priču. Originalno objavljeno na Ire’s corner office.

Sinoć sam doživjela jedan fantastični i rijetki trenutak mira.

Kad sam bila mala omiljen mi je hobi bio sjesti na rub kuhinjskog stola koji se nalazi tik uz prozor i promatrati svijet ispod sebe. Gledala sam kako prolaze auti, tramvaji i autobusi i pokušavala “ući” u glave prolaznika. O čemu li razmišljaju u ovom trenutku?, pitala sam se. Kako je to biti odrastao? O čemu razmišljaju odrasli? Kako je to biti muško? Postavljala sam si bezbrojna pitanja i znala satima gledati kroz prozor dok me netko od odraslih ne bi potjerao sa stola.

Voljela sam te trenutke jer sam se na neki način mogla odvojiti od same sebe i barem za kratko biti netko drugi. Ili barem pokušati. Bilo je nečeg smirujućeg i utješnog u zaključku - koji mi se iz te perpektive nametao - da sve nas zapravo tište jednaki problemi.

Sinoć sam nakon dugo, dugo vremena doživjela sličan trenutak mira, mada na malo neobičan način. Promatrala sam kroz prozor rijeku svjetala koja se slijevala niz aveniju. Zvukovi izvana su bili prigušeni, a nebo je bilo sivo i ružno, krcato oblacima. Od njih se refletiralo svjetlo uličnih lampi, automobilskih farova, osvjetljenih prozora udaljenih zgrada, bljeskalica na dizalicama … Na trenutak se sve činilo neobično i nestvarno. Zapitala sam se što sve ljudi pod tim svjetlima rade. Vjerojatno ništa dobro - palo mi je na pamet, a u već sljedećem sam sam se trenutku upitala imaju li sva ta umjetna, napadna, blješteća, prijetvorna, lažna svjetla šanse preživjeti?

Odjednom se prolomila grmljavina i nebo je proparao dugački vatreni trak. Meteor je udario negdje na području Travnog i izazvao strahovitu eksploziju. Odmah potom se sjurio novi meteor i slistio Savski Gaj. Spustila sam se u sjedištu i zaklopila oči. Osjećala sam mir i spokoj iako je vani tutnjala apokalipsa. Nisam bila sama, a za ostalo me ni najmanje nije bilo briga. Primila sam ga za ruku i mi smo mirno zaspali.