Ova je priča prvo izašla u NOSF-u, a potom u prvom broju književnog časopisa studenata Filozofskog fakulteta Ka/Os, zajedno s pričom “Pomme frite”.

Mon Dieu!, pomislih prolazeći tim sumornim, smrdljivim ulicama. Moja je kočija cupkala po neravnom asfaltu, spotičući se o, nedajbože, tko zna kakve lešine i stvorove koji nisu bili dovoljno brzi ili mudri da joj se uklone s puta. Rukom sam pronašao asmah koji mi je visio na lancu oko vrata te ga zgniječih prstima osjećajući božansko pod kožom. Zatvorio sam oči u gadljivoj gesti željeći da jednakom lakoćom mogu ignorirati i mirise dugačke lice. Ah, blasfemijo razasuta poput riže na glavu ove djece! Ah, stvore potisnutog apetita! Ah! Ah!

Mačkaste su me oči promatrale dok sam prolazio. Osjećao sam ih na potiljku poput vrelih mlazova lave; rigali su ih prema meni ljudi mačkastih očiju i treperavih čela što jedu s poda i na podu spavaju. Krakati im prsti završavaju oštrim panđama, zakrvavljenim noževima strasnih i okrutnih udaraca i poljubaca. Djeca ceste. Djeca kraljevske truleži. Zarobljeni u aritmično srce svijeta kojeg ću uskoro napustiti.

Kočijaš je neznatno ubrzao dok smo prolazili pored smeđe zgradurine popucalog pročelja; iznutra je do mene dopro dječji plač. Bolnica …, pomislih, te se stresoh na tu pomisao. Okrenuo sam glavu na drugu stranu, pokušavajući još jednom asmahom uliti u sebe božansko, no mačkaste su oči, te žute mačkaste oči, bile prisutne sa svih strana. Njihov raspored me je uplašio. Raspored plača i bola utkan u te poglede, raspored smijeha i razvrata, raspored otvora u taj svijet, u njegovu kanalizaciju. Sve je bilo dostupno kroz te poglede, sav jad, svi smradovi; osjećao sam gnušanje i nelagodu u trbuhu. Znao sam čija je krivica, pa opet, mačkaste oči nisu mogle probuditi sažaljenje u meni.

Mrak je polako doplazio sa zapada. Cmizdravo je derište oluje prijetilo da će se isprazniti nad lukom i ulicom koja ju je spajala s gradom. Pažljivo birajući tonalitete zagrmilo je u plač, tek kao upozorenje nama dolje. !Dios Mio!, pomislih, Ne danas! Ne sada … Ali da danas, da sada. Bit će kiše, zabruji vjetar smrdljivog zadaha kroz prozor kočije, bit će oluje. I sitnih zrnaca tuče … Poput riže …

Nebitnost. Nebitak. Nebiće.

Primicali smo se luci šepavim korakom oznojana konja. Klatili smo se, a velika, gojazna kupola kočije cvileći je plesala na osovinama kotača. Rastuća agonija u utrobi; trulo meso pored ceste; patnički cerek na licu; sve sam to ja dok se krećem sumornom, smrdljivom ulicom od grada prema luci. Ah, patite, patite nervozni prsti posuti krastama! Nečastivom je ovo leglo, njemu dom. Prostro je svoje lice tebi pod noge, dragi Bože, pa te grimasom izaziva. Razumijem te, Bože, razumijem zašto, razumijem kako i kada si ih napustio. Pomisli, Bože, pomisli samo koliko te psuju …

Na putu nam se ispriječila velika kapija.

“Stoj!” graknu stražar pred vratima. “Dokumenti!” Čekao sam izmjenu pogleda i riječi između mog kočijaša i stražara; čekao sam da se sporazumiju na svom jeziku. Klepetaše im jezici, a ja se osjetih uljuljkan u njihov govor, te potaknut tom mišlju ponovo rukama prihvatih knjigu što mi je ležala na koljenima. Otvorih nasumično stranicu … Sa crne podloge zlatna se slova zagledaše u mene …

“Jer isto tako u mišljenju mogu postojati, kako ja vidim, i nesigurne ili, štoviše, pogrešne stvari, i to ako ih meni saopćava netko, čije riječi razumijem, odnosno onda ako se varam i, što se često događa, u rečeno vjerujem… Ako ja, dakle, slušam i razumijem riječi, da negdje postoji nešto što je veće od svega što se može zamisliti, tada tu rečenicu shvaćam kao prosti zvuk riječi …”

Bože, pomislih, shvaćam te.

Stražar nas je propustio te se za nama uz glasan zveket zatvoriše vratnice kapije. Sada nam je ravna cesta ležala pod nogama, te kočija jurnu oslobođena prašine njihovog postojanja.

U luci su me dočekali srdačno i ponizno. Ljubili su mi ruke i prsten-pečatnjak i asmah; kleknuli su i ja se preko njihovih leđa popeh na srebrno postolje smrti. Njihovi me hladni prsti dodirivaše po čelu i prsima; prikapčaše me, ukapčaše me; bijah produžetak jednog većeg tijela, a nešto u meni ne presta ponavljati riječi: negdje postoji nešto, nešto što je veće od svega što se može zamisliti, negdje postoji nešto što je veće od svega što se može zamisliti …

Suhi san mi je prhnuo u lice; nakašljao sam se, a zapravo sam tonuo i tonuo; mišljah da vidjeh Božje lice pred sobom, ali to bijaše skupna svijest što me vodila u Prostranstva. Bacih se na koljena na Božju pjesmu, na blagi zvuk sitnih zvončića, na slike izvijene, blještave spirale zvijezda. Galaksije se ustremiše prema mojim očima kao gladni prsti prosjaka. Razumijem te Bože, vikao sam u Prostranstva obavijen njihovim veličanstvenim crnilom, razumijem te! Ja sam tek podanik onog koji je veći od svega što se može zamisliti …

***

Pretočili su me u Tijelo. Ja, Duh, bijah u njemu, Tijelu, osamljen. Uzeše mi povratnu kartu iz prstiju, pogleda blagih, ali odlučnih, te mi pomogoše da odaberem odjeću i da se obučem. Crna halja bijelog ovratnika prekrila mi je kržljave udove. Pružiše mi asmah na iskrzaloj, kožnoj vrpci i ja ga prebacih oko vrata stisnuvši ga palcem i kažiprstom. Božansko, ah taj slatki cjelov Njegovih usta, poleti u mene, prožme me.

Tihim su me kretnjama usmjeravali pravim hodnicima. U njihovim sam pokretima mogao pročitati isčekivanje i borbu. Bio je to drugačiji svijet od onog kojeg sam napustio, pa i utoliko sličan, te im se nasmješih. Nisam još prozborio, a oni me nisu poticali. Tek su me vodili stazama od sna-smrti prema javi-životu. A moje me novo tijelo žuljalo.

Prostorija u koju su me uveli bila je okupana zlatnom sunčevom svjetlošću. Čekali su me. Ruku - sad bez prstena-pečatnjaka - pružih prema njihovim poljupcima. Njihovi su me likovi opuštali; niz malih, zakržljalih tijela u crnim haljama, s nespretnim pomagalima postavljenima na oči, primiše me za ruke i odvedoše niz hodnike, hodnike, hodnike …

“Drago nam je da ste konačno s nama, Uzvišeni …”, šaputali su njihovi glasovi. Haljine su im šuštale oko ravnih stopala.

“Šteta što je povodom ovakve tužne prigode …”, šapnuo sam i ja njima.

“Da, da … Kraljevski nam plač ispija lica”, zaromoriše, pa umuknu.

“Svevišnji mu Duh sad na svojim prstima nosi …”, zapjevah i oni se složiše kimanjem glava. “Razapet sam, Bože, u tuzi i sreći, i izravno te pozivam …”

Smjestiše me u mračni, jednostavan sobičak. Svjetiljka na stoliću pored uzglavlja bacala je sablasno svjetlo na strop. Sjene su se igrale duž zidova; lagale su jedna drugoj tko su i što su. Polegnut, pripravan na san, usnuti nisam mogao. Paperjasti oblak sjećanja zalepršao mi je u mislima i ja se sjetih prošlosti, jednog davnog života, i mirisa njegovih ruku koje sam štovao pomno i predan …

Ti, koji si toliko volio, sada si prah i ništavilo…

***

Sjećam te se još iz onog vremena kad smo bili samo djeca. Već si me tada prerasao u razmišljanjima. Ja sam bio surov i tvrdoglav, a ti si bio blag i susretljiv. Ni kasnije se to nije promijenilo.

Sjećam te se kada si ih po prvi puta ugledao. Nazvao si ih ljudima mačkastih očiju. A tako si se i ponašao prema njima - kao prema ljudima. Bilo ti ih je žao, zbog svega onog što su im genetičari i oni što su došli nakon njih napravili. Bili su tvoja djeca i ti si ih volio. Pretpostavljam da ih i sada, u smrti, još uvijek voliš.
Ja nikad nisam bio tvoja misija, ne kao oni. Prozivao si me toliko puta predbacujući mi. Želio si me podučiti njihovoj patnji, toliko si želio da osjećam isto što i ti. No nakon nekog vremena si odustao od pokušavanja. Govorio si kako su mi oni, kao i svima ostalima, samo smetnja: kao riža ispod noktiju. Zauvijek ću se vraćati tim tvojim mislima.

Vidim tvoje tijelo po posljednji put, a kao da mi je prvi. Nisi onaj koji si bio prije stotina godina, pa makar svoj Duh nisi želio dijeliti s drugim Tijelima. Bio si jedinstven, a to dokazuje tvoja, samo tvoja, izborana koža.

Je li moguće, brate, koji si mi to samo po krvi, da su naši pogledi na svijet bili toliko različiti?

Pogrebna povorka polazi prema kanjonu. Tiha se masa kreće zavijena u bijelo, a na vrhu glava kruna tvoga lijesa. Dok prolazimo promatraju nas tužne mačkaste oči. Bacaju na nas bijele latice. Podižem svoj pogled prema užarenoj kugli sunca i njen sjaj me zasljepljuje; podižem pogled prema tebi, moj Bože, no ti mi se sakrivaš; želim te pogledati u tvoje veliko, blago lice, Bože, i uvjeriti se da je njemu sada dobro i da je siguran na tvojim prstima, no ne dobijam odgovora. Ah, bijelo lice Božje, što sakrivaš iza svojih kapaka?

Iako nikad nisi Boga shvaćao kao ja, brate, iako si mislio da je smrt krajnji završetak, vječan san, smilovao sam ti se. Pogreb će ti biti božanski.

***

Sa tvrđava su lelujale bijele zastave smrti. Sedam dana i sedam noći trajao je pogreb; sedam dana sam te oplakivao. Vječnost me je prestigla. S asmahom u rukama zborio sam s Bogom.

Moja je tjeskoba rasla sa svakom izrečenom riječi. Božja usta bijahu velika i snena, a riječi koje su iz njih prštale ne bijahu nagrada, bijahu pokora. U svećenićku odoru obučen, s božjom krvlju u rukama, bijah dječak što razgovara s vlati trave koja je mudrija i starija, od svega što se može zamisliti. Zapjevao sam s tobom, Bože, a bilo mi je rečeno samo jedno: Nastavi tamo gdje je tvoj brat, koji ti je to samo po krvi, stao. Nastavi njegovu misiju i njegov vječan život bit će osiguran na mojim prstima.

Zaplakao sam. Bio sam sam u svojoj boli, a tvoja je kletva, brate, boljela više od ičega. Rano pođoh na počinak te večeri.

Sljedeće je jutro bilo zamagljeno božjim dahom. Legao sam u raku pored tebe, brate, zamislivši vječno. S neba su po nama padale bijele latice, a kroz kanjon se pronosio miris tvoje smrti. Zaustio sam da kažem nešto, ali sam zašutio; ti me ionako ne bi mogao čuti. Zato ti se zaklinjem u mislima.

Zaklinjem se … Kako bi svijet bio sve ono što si zamišljao, kako bi smrt bila sve ono što si potajno želio, kako bi vječnost na Božjim prstima zauvijek osigurala osmjeh na tvome licu, brate, zaklinjem se. Iako smo prah i ništavilo samo za života, a nektar i bokal vina u smrti, zaklinjem se. Jer vječnost zahtjeva žrtvu, i kajanje, i ispaštanje, zbog toga se zaklinjem. Zaklinjem se zbog tebe. Učinit ću ono što je od mene traženo, učinit ću ono što je Božja volja.

S tugom stisnutom duboko u grlu naginjem se nad tebe; razgrćem rižu s tvoga lica i spuštam dva poljupca na božje kapke.

Pod prstima osjećam rižu ispod noktiju.