Objavljeno u NOSF-u.

SAVJEST nije moguće podmititi. Nije moguće zaustaviti ono kuckanje u dnu uma što nam govori da smo pretjerali, štoviše: zakasnili. Kuc-kuc! Sami sebe pozivamo na odgovornost. A koliko se odbijamo upustiti u razračunavanje s vlastitim grijesima, ili grijesima svakodnevice, toliko gubimo na poimanju samog sebe.

Samuraj je baš bio zadovoljan što mu je savjest bila mirna. A Samurajeva je savjest bila mirna zato što su njegovi grijesi bili isplaćeni, što je njegova sudbina bila promijenjena, a sam tijek vremena iščitan, unaprijed i unatrag, iz milijuna i milijuna redaka poniranja duboko u bit svemira. I tako … Kuc-kuc u Samurajevom umu prestao je onoga trena kada je položio dlanove na martir - zasvrbjeli su ga zbog elektriciteta samoga mjesta - nakon što je izgovorio propisane riječi - progutao je par slogova u žurbi, tvrdoglavo odlučan što prije nastaviti put - i nakon što je glas izgovorio tu čarobnu formulu: odriješen si grijeha. Znao je da istog tog trena mora krenuti ako želi na vrijeme stići na vlak, pa ni tu formulu nije do samoga kraja odslušao propisnom pobožnošću. Preostalo je jako malo vremena.

Dok je padao u stupu zraka, sve niže, prema koljenu katedrale, razmišljao je o ovim i onim sitnicama koje mora učiniti kad stigne kući. Zakoračivši iz ponora na tvrdi pod, jurnuo je prema postaji u koju je upravo ulazio vlak: prekrasna bijela zmija koja je dopuzala na svojoj jednoj tračnici. Samuraj je požurio za ostalim putnicima.

Pronašao je svoj odjeljak i u mikrofon izgovorio svoje ime: Samir Ayy, što je zazvučalo kao samuraj, istodobno pritisnuvši desnim kažiprstom crni identifikacijski jastučić. Kondukter mu je poželio dobrodošlicu i ugodno putovanje, a Samuraj se progurao između vratnica prije nego što su se stigle do kraja otvoriti.

Putovanje je bilo kratko, pa nije uspio pogledati cijeli film koji se davao. Ali ni ona zadnja tri sata koja je odgledao nisu mu previše značila jer je u jednom trenutku zadrijemao, te tako izgubio tijek radnje.

Izlazeći iz vlaka osvrnuo se iza sebe. Čak je iz te udaljenosti još uvijek mogao vidjeti katedralu; oko koljena su gmizali vlakovi, oko laktova su jurile lebdjelice: srebrna blasfemija, dok je glava bila sakrivena gustom maglom. Samuraj se nije sjećao da je ikada vidio njezino lice, ili stopala, zarivena daleko dolje, među seljaštvom, već odavno skorena naslagama njihovih nastambi. Još uvijek je u nosnicama mogao osjetiti miris truleži i propadanja. Naježio se pa nastavio niz ulicu, sada smirenijim korakom; žurbe je iznenada nestalo; žurbe da što prije nestane s posvećenog tla, kao da bi njegovi koraci povrijedili božje osjećaje, pa bi ga kaznili svojom selektivnom pravdom, kao da je ona nedostižna, kao da ga jednog dana neće sustići dvjesto kilometara dalje. Ponovo se naježio, pomisao na pravdu ga je uvijek uzbunjivala, iako je hladnokrvno i bez osjećaja obavljao svoj posao - svoj poziv. Tihim pokretima, brzim okretima, saršenom preciznošću i odlučnošću, Samuraj je ubijao - jer mu je to bio posao - odrubljivao svaku ucijenjenu glavu, a kada je to radio nije razmišljao o pravdi - ako je bio na popisu sigurno je zaslužio smrt - nije razmišljao o osveti, barem ne onoj ljudskoj, jer njega nijedan čovjek nije mogao uhvatiti, nije razmišljao ni o plaćanju grijeha, što je obavljao gotovo automatski nakon svakog smaknuća, samo je molio za milost i razumijevanje, za prihvaćanje njega i njegovog poziva, a bogovi se još uvijek nisu odazvali, ni na ovaj ni na onaj način, pa je Samuraj strepio.

A katkada se nadao … Kao danas, na primjer … Kao danas, kada je pobio cijele dvije generacije Sinova Smrti, posvetivši njihova tijela prije i poslavši ih bogovima nakon svakog zadanog udarca. Stigao je jutros do katedrale istim ovim vlakom, progurao se do stupa zraka koji ga je spustio do zgloba, a zatim do podnožja nastavio pješice niz milijun stepenica. Oko podneva se već probijao među nastambama, među seljaštvom i trgovcima, životinjama i zaprežnim kolima, blatnim ulicama, natkrivenim vječnom sjenom katedrale. Obukao je svoju najlošiju odjeću, ali i u smeđim dronjcima je izgledao otmjenije od svjetine pored koje je prolazio; gubavci i genetske nakaze prosjačili su pružajući svoje batrljke prema njemu i zijevajući bezglasnim ustima molitve za njegovo zdravlje; seljaci su gonili magarce ili koze, psujući jedni druge, psujući sve oko sebe; trgovci su se pohlepno stiskali uz njega, stavljajući mu pod nos svakakvo posuđe i tepihe koji su smrdili po urinu, dok su mnogobrojni musavi dječaci gurali svoje ručice u njegove džepove u nadi da će pronaći išta više od svilene maramice ili kutije cigara. Progurao se kroz tu masu ljudi i zašao u jednu uličicu natkrivenu prljavozelenim platnom, zidova udaljenih jedva metar i pol, te se stao uspinjati improviziranim stepeništem napravljenim od drvenih trupaca i blata. Zgrade pored kojih je prolazio bile su mračne i tihe, sva graja i buka ostala je za njim. Konačno je stigao da malog hrama lokalnom božanstvu, sakrivenog gustim dimom koji je kuljao iz kadionice. Obišao je dim i ušao u pronaos, taman i vlažan, a zatim i u naos, osvjetljen svijećama koje se bile poslagane oko postolja kipa koji je predstavljao čovjeka s glavom bika: lokalno božanstvo kojem Samuraj nije znao imena. Zagledavši se u njegovo lice, stao je i čekao. Nije im dugo trebalo.

Parirao je svojim mačem udarac koji je došao slijeva, kao da mu želi raspoloviti glavu, a zatim bodežom zaustavio tijelo koje ga je napalo. Mladić u crnoj tunici srušio se na svoj mač. Odmah je zatim uslijedio još jedan napad. Ne! Zapravo su njih dvojica trčala prema Samuraju: ujednačeno, izvježbano, sasvim bezglasno, noseći vjetar u svojim pokretima. Samuraj ih je lako svladao, ta bili su tek dječaci. A zatim naiđe mir; tišina se spustila na hram kao težak plašt, čak su i mirisi s ulice, do tada donošeni vjetrom, nestali, zamijenjeni oporim sterilnog. Samuraj se osvrnuo tražeći bilo kakav pokret, nekakvu naznaku sljedećeg napada, ali do njega nije došlo. Morat će ih potražiti, pomislio je, a zatim spremio mač u njegove korice.

Krenuo je prema stražnjem dijelu hrama, tamo gdje su tanki zidovi, gotovo pregrade, klizili jedan mimo drugoga. Hodao je polako, oprezan i tih, osvrćući se oko sebe, držeći samo bodež u ruci. Zavirivao je u treću prostoriju u nizu kada je osjetio jedva primjetno komešanje zraka. Okrenuo se i u posljednji trenutak bodežom zaustavio mač; lice napadača bilo mu je toliko blizu da je mogao vidjeti pulsiranje bila na njegovoj lijevoj sljepoočnici; snažno ga je odgurnuo od sebe, isukao svoj mač i zabio ga u napadačevo srce i prije no što je on stigao jednom udahnuti.

Još samo jedan, pomislio je, pa ušao u malu, tamnu prostoriju, osvijetljenu tek sjajem jedne jedine svijeće. Netko je zafućkao, kratku melodiju, od dvije-tri note, ali ga Samuraj nije mogao vidjeti. Kao da se sakrivao u sjenama. Pogledao je prema stropu i tamo gdje je očekivao vidio je čovjeka, postarijeg, sićušnog, jedva metar i pol visokog, kako lebdi prekriženih nogu i mača naslonjenog na čelo. Samuraj je zamahnuo prema njemu, ali je bio prenisko, pa je lebdeći čovjek još jednom zafućkao, kao da doziva neke tajne sile (je li ga uopće primijetio?, pitao se Samuraj) i tek što je pomislio na to, čovječuljak je otvorio oko, samo jedno, i prostrijelio ga svojim crvenim zjenicama, vučjim pogledom punim snage. Zaljuljao se u zraku, jednom rukom držeći mač, drugom održavajući ravnotežu, polako ispružio noge prema podu pa se naposlijetku spustio, hodajući, ali isto tako i lebdeći u zraku, kako bi mu glava bila u razini sa Samurajevom. Samuraj je začuo njegove riječi u svojoj glavi: ubio si moju djecu, rekao mu je u uho, ali Samuraj to više nije želio slušati pa je prešao u napad, silovitim zamahom presjekavši - zrak. Munjevito se okrenuo i on je stajao iza njega. Samuraj je parirao njegov udarac, pa se ponovo okrenuo, parirao, okrenuo, parirao, okrenuo … Čula su ga vodila u ovoj sasvim neizvjesnoj bici. Ubio si svu moju djecu, ubojico, rekao mu je ponovo u uho, ali se Samuraj nije obazirao, neće mu dozvoliti da ga dekoncentrira. Znao je kako se bore vještičja braća. Zbunjuju svoje protivnike naglim nestajanjem i pojavljivanjem njemu iza leđa, upliću mu se ravno u misli. Oni nemaju osjećaja, oni nemaju djece, oni su vještičja braća, pa tako prokleti i na ovom životu ostavljeni pukim previdom. Tvoji Sinovi Smrti su mrtvi, vikao je Samuraj bježeći mu, zaklani, rasporeni, vikao je izazivajući ga … Okret, okret, okret, odbijen mač, mač, mač … Ubojico, raspolovljeni, mesaru bez savjesti, uništeni … Mačevi su počeli proizvoditi iskrice u svojim naletima jedan na drugoga. Bitka bi potrajala, no …

U jednom je trenutku Samuraj odlučio završiti borbu. Bilo je zabavno lamatati mačem crvenookom čudovištu ispred nosa, ali on nije došao zbog zabave ili da bi se dokazivao. Zato je prvo malo usporio tempo, kao da je umoran, a zatim je slobodnom rukom posegnuo za pojas i izvukao srebrnkastu iglicu koja mu je sa svih svojih pet kilograma legla na dlan, te je pokazao čovječuljku koji se skamenio, iznenađen nenadanim prevratom. Samuraj je naciljao prije nego što se ovaj uspio snaći i ošamutio ga zrakom svjetla. Čovječuljak se srušio na pod, bez svjesti, uspavan. Iako nije imalo smisla ubiti ga - on ionako ne može napustiti ovaj hram ni ovu sobu - Samuraj mu je jednim preciznim potezom odrubio glavu koja se, kao da je još uvijek živa, otkotrljala daleko od tijela. Zadovoljan učinjenim poslom Samuraj je krenuo prema izlazu. Već je ulazio u dim kad je začuo nešto. Okrenuo se i oslušnuo. Nije se prevario, dolazilo je iz zadnje prostorije u začelju hrama, iz one koju nije provjerio. Krenuo je onamo.

Tri su dječaka, godinu-dvije stara, sjedila na podu i igrala se mačevima od bambusa. Četvrti je ležao u kutu i plakao, glasno jecao. Pogledali su ga kad je ušao, onako visok i snažan, opasan i nemilosrdan, te su zanijemili. Samuraj ih je neko vrijeme netremice promatrao ne znajući što mu je činiti, kolebajući se, a zatim je primio mač. Pobi sve u hramu podno lijeve noge, glasila je naredba, i on, Samuraj, morao je tako učiniti, iako mu se nije sviđalo. Sviđalo se njemu ili ne, morao je izvršiti naređeno A osim toga, bila su to Djeca Smrti, još neizrasli Sinovi, buduća crvenooka vještičja braća. Mora ih se riješiti, kao korijenja koje kvari cijeli vrt, cijelo zelenilo napretka. Stegao je svoj mač. Dlanovi su mu se znojili, ali morao je to učiniti i svaka je sljedeća misao o tome bila suvišna. Zaklopio je oči. Djeca su se promeškoljila.

Sasjekao je mladice u korijenu.

Pa se zaputio kući, ne razmišljajući ni o čemu do li o sitnicama koje mora učiniti kada stigne tamo …

… Pritisnuo je desnim kažiprstom identifikacijski jastučić koji je bio crne boje. Prozborio je u mikrofon, izgovorio svoje ime koje je zazvučalo kao samuraj, te su se vrata njegova doma otvorila. Ušao je.
Kako je ono išlo? Savjest je nemoguće podmititi? Nije joj moguće umaći, nije je moguće izbjeći, pobjeći prstu koji osuđuje, Samuraj je to znao. Razumljivo da je znao kada se bavio poslom kojim se bavio, radeći ono što najbolje znao, ono što je jedino umio. Hodajuća klaonica, lovac, božje kladivo: samo riječ, samo pojam, deriviran iz tko zna kojeg pojma, tko zna kada i tko zna čemu. Izvršitelj. Dakako da je savjest kurva, naplaćuje visoku cijenu za učinjeno, raduje se … Možda je Samir Ayy, što zvuči kao samuraj, baš o tome razmišljao, iako je njegova savjest bila mirna, a grijesi isplaćeni, žrtvom ili novcem, još tamo u katedrali, jer nije uočio pokret koji se pružio prema njemu, jer da jeste, uzvratio bi, borio bi se, ne bi dozvolio biti ubijen. No, čak i ako je bio zadubljen u misli, bilo je nevjerojatno lako ubiti ga, što, naravno, nisam očekivala. Samo sam ga potapšala mačem po ramenu i on se srušio, kao božjom kaznom presječen, na pod, zakrvarivši lijepi, rukom istkani sag. Samuraj je bio mrtav, a da ni sam nije shvatio da se to dogodilo.

Izašla sam iz njegovog stana i zaputila sam se niz ulicu, osvrnuvši se samo jednom. Još sam uvijek bila zbunjena lakoćom učinjenog. Ipak je to bio: bio Samuraj, najjači među najjačima. No pravda je božja, iako selektivna, jednako nemilosrdna prema svima koje stigne, jer kako je on ni ne trepnuvši sasjekao bespomoćnu dječicu, tako je i sâm bio sasječen, bez prilike da se obrani, i osuđen da umre onako kako nijedan božji agent ne želi umijeti: bez borbe. Jer savjest je nemoguće podmititi, ali ju je moguće ignorirati; moguće je praviti se da ništa ne postoji osim naredaba. Ali pravda je nešto sasvim drugo - ona uvijek dostigne; žrtva je uvijek položena. Nekad prije, nekad kasnije, a nekad odmah. Lako je uočiti kada je pravda na djelu.

Osvrnula sam se preko ramena - ne zbog Samuraja, nego zbog sebe - nesigurna u pravdu, pa nastavila. Nevidljive su me oči katedrale promatrale s istoka, a ja sam u sebi ponavljala da je doista nemoguće umaći, kako pravdi ovoj, tako pravdi onoj. Ne vrijedi izazivati, ali katkada ne možeš birati. Samuraj nije mogao birati, mogao je ne ubiti i biti ubijen zbog toga ili ubiti i opet biti ubijen zbog toga - šteta što to nije na vrijeme shvatio. Možda je jednostavno bio kucnuo trenutak za njegovo povlačenje. Tko će to znati, tko će znati što je bogovima na pameti? Pomislila sam da je bolje ne miješati se u to.

Nastavljajući niz ulicu, sve dalje, dalje, dalje, sve češće sam se osvrtala.