Ova je priča prvo izašla u NOSF-u, a potom u prvom broju književnog časopisa studenata Filozofskog fakulteta Ka/Os.

CYBER generacija. Hodali su oko mene uhvaćeni u koštac s tutnjavom što nam je dopirala iznad glava. Razlog više pandama da se sakriju među drveće. Razlog više kitovima da umiru u brazdama. Iz glava su im curila posrebrena ticala, plesala su na smrdljivom vjetru. Dah im se ocrtavao ispred lica kao žućkast, lako raspršljiv oblačić. Te oči mutne boje sretale su se s mojim pogledom, plazeći uzduž i poprijeko mog golog, oznojanog tijela s tek naznakom zanimanja, nestajući u milisekundi u ponoru informacija. Tijela su im imala sivo-plavu boju: sivo-plavi poliester, sivo-plava svila, sivo-plavi zaborav pamuka. Kretali su se brzim, grčevitim koracima, vadeći iz tih velikih džepova-torbi sivo-plave tabletice koncentracije.

Sutra će svijet biti sivo-zelen.

Uočio sam jednog plavokosog kako mi se približava. Sitne naznake zanimanja u uglovima tankih usana, u raširenim nosnicama, u prstima koji su nervozno plesali neovisni od moždanih impulsa … Ticala su mu se zanijela … Pružila prema meni … Razlog više moru da se skuplja i da potapa pod paskom mjesečevih mjena i ledenjaka što su topili svoju postojanost tamo daleko na sjeveru.

Osjećao sam se kao probuđen. Kao probuđen u san.

Velika srebrna traka prekrivala mu je čelo. Imala je sitne otvore koji su mu se pružali u mozak. Plava kosa rasla mu je tamo gdje su joj to dopuštale ostale srebrne trake. Pored desnog uha izrastao je jedan dugačak pramen. Dva su se ticala pružila iz sljepoočnica. Imala su svijetleće vrhove: dva zasebna oka. Zalelujala su se, odbila od ramena, poletjela u utičnice. Razlog više ozonskim rupama da rašire svoje butine. Unos podataka skoro ga je bacio na koljena.

Protok svijesti i kolektivna misao odbili su se od mojih staklenih zidova. Bio sam elektron u zadanoj putanji, kap kiše što će pljunuti nekog u potiljak. Zemlja se i dalje okreće, znao sam to. A zatim bljesak; protočnost se pretvorila u zatvoreni kavez jedne misli; privatni električni krugovi dahnuli su svoju poruku meni koji sam je pokupio selektivno. Razgovor nije mogao dugo trajati. Pa bljesak.

“Nastavi”, dahnula je ispod mene svojim hrapavim glasom od vrištanja. I ja sam nastavio. Obavile su me njezine noge-utezi. Povukle su me natrag u san. Ja sam jeftina kurva svakodnevice. Tek tabletica koncentracije.

Napredak je kečap. Civilizacija ga je razmazala po pomme frite-u.

Ja sam smeđi, smežurani pomme frite.