Ova je pričica nastala 13. listopada 2005. i ima posebnu posvetu na kraju.

Sastali se raznorazni demoni i stali vijećati o tome koji je od njih najstrašniji. “Ja sam najstrašniji”, podviknuo je Asmodeus gromoglasno, a boja se stade ljuštiti sa stola i stolica od smrada njegove zloće. “Ja sam najzliji i najodvratniji kralj svih demona, nije li to očito?” Njegove su tri glave sa svojih šestoro očiju nadgledale skup. Zmijski mu rep zapaluca zrakom, dok mu se jedan bikovski rog češao o ovnove zavijene rogove.

“Sjedi i šuti!”, doprlo je s druge strane dvorane. Lilithin se glas pronio poput praska groma. Kraljica Zemargada ošinula je svog supruga poganim pogledom, na što je ovaj pokunjeno sjeo i pognuo sve tri glave. Crna joj je kosa bila poput crne rupe, upijajući u sebe svo životno. Prešla je gramzivim prstima preko svog tijela, dok su joj očnjaci stršali ispod hladnog osmjeha. “Može li se itko suprostaviti mojoj zloći?”

“Ja ću ako ustreba”, reče Lucifer mekim glasom. Čučao je u dnu stola i laganim mahanjem svojih crnih krila rastjerivao od sebe mirise. Jezik mu je bio živa vatra dok je polagano prelazio preko ispucalih usana. Nasmijao se kad je Lilith uvrijeđeno skupila oko sebe svoje haljine i demonstrativno sjela. Njegov smijeh kao da je gutao i povraćao tamu u neprekidnom jutru koje ih je okupilo na jednome mjestu.

Polako su se stali javljati i ostali glasovi. U jednom je kutu tiho, ispod glasa negodovao Belzebub, prelazeći u povremeno prijeteće zujanje. Nedaleko od njega malo glasnije je protestirao Belphegor, spominjući razvratne psovke. Mantikora je pokušavala nešto dometnuti, ali sve što je iz njezinih grotesknih, nazubljenih usta izlazilo bile su trublje i flaute propadanja, dok joj se rep kostriješio svojim smrtonosnim bodljama.

Uskoro u velikoj dvorani bez zidova nastade ogromna buka. Demoni su se nadvikivali u provalama obscenosti, munje su im praskale iz očiju, valjale su se prijetnje kao tovari bezumnosti, šištali su oblaci smrdljive pare iz najneočekivanijih tjelesnih otvora, vatra ih je prožimala i kroz njih prolazila u ritmu trnovitih usporedaba, a sve u pokušaju nadjačavanja protivnika i nametanja vlastite zlobe. Zapuhnuo ih je kaos mržnje i odvratnosti.

No, tek što se plamen svađe rasplamsao i stao tinjati u svim kutevima dvorane, jedan glasan “tup” odjeknuo je svemirom. Demoni su se trgnuli i stali osluškivati. Bojali su se uzdahom rasparati iznenadnu tišinu. Začuo se još jedan “tup”, nedugo potom još jedan, pa još jedan … Nije bilo mjesta sumnji. Ona je dolazila!

Ne biste vjerovali kako se dvorana puna demona može brzo isprazniti. Neki su se u panici jednostavno osuli u Ništavilo, drugi su stali trčati tražeći izlaze kojih nije bilo u zidovima kojih nije bilo, dok su treći prestravljeno odlepršali u Beskraj. Prije nego je posljednji “tup” odjeknuo kroz tamu, dvorana je bila prazna.

Jedan par očiju zadovoljno je pogledom obuhvatio prazninu i mrak. Jedan se osmjeh proširio licem poput smrtonosne zaraze. “Zna se tko je najstrašniji”, rekla je pomalo uspuhano Zla Baba oslanjajući se o svoj štap. “Kada će već jednom naučiti?”

Ovo je njezina kuća, pomislila je. Ovo je njezina kuća …

Za moju baku.