Priča “Nido” objavljena je u Istrakonovoj zbirci “Svijet tamo iza” (Pazin, 2003.).

DOVEZLI smo se džipom. Starim, zahrđalim, cvilećim džipom. Još dok smo avionom prelazili preko visoravni zastao mi je dah od pogleda koji se pružao ispod nas. Zaokružili smo jednom-dvaput iznad piste te smo se spustili. Tada smo sebe i opremu ukrcali u prašinom prekriven džip što je bio parkiran uz trošnu daščaru u kojoj, kako se ispostavilo, nije bilo ničeg osim muha i drvene klupe kojom su se dobrano nasladili termiti.

Nitko nas nije dočekao, no to nismo ni očekivali. U vodiču je pisalo da domoroci rijetko pristupaju došljacima, čak zaziru od njih. Sumnjivo smo se zagledali u upravljačku ploču automobila; Bryan je okrenuo ključ koji nam je bio dan prije ukrcavanja u avion i nakon nekoliko nezadovoljnih šteketa i jecaja motor je proradio. Zadovoljno smo se naslonili u sjedala i krenuli niz cestu.

No, dobro, možda cesta i ne bi bila primjeren naziv. Prije bih je opisao kao ugaženi zemljani puteljak jedva dovoljno širok da njime prođe auto. Ali kako je kao cesta bila ucrtana u našu kartu, nismo sumnjali da krećemo u pravom smjeru. Bryan, koji je jedini od nas trojice znao voziti, grčevito je stezao upravljač usredotočivši se na put pred nama. Sol Thomas se na stražnjem sjedištu gurao s dijelom opreme i zadubljen u kartu radio nekakve proračune. Ja sam se osvrnuo oko sebe ponovo ostavši bez daha suočen s prizorom koji nas je okruživao.

Visoravan je bila prekrivena visokom, požutjelom travom. Mjestimice su iz nje izranjala stabla plosnatih krošanja i zapleteni žbunovi trnja i krupnih, bijelih cvjetova. Samo je vjetar remetio mir i blistavim suncem okupanu tratinu. Bilo je vruće; u daljini je vreli zrak titrao i zamagljivao nam pogled, ali smo već mogli nazrijeti rub visoravni - svijetlu crtu nakon koje se prostiralo jedino plavetnilo.

Kad smo stigli do mjesta koje nam je bilo naznačeno na karti, Bryan je parkirao džip ispod jednog stabla te smo sva trojica gotovo istovremeno potrčali vidjeti što se nazire preko ruba. Stajali smo na samo par centimetara od duboke provalije, zadihani od uzbuđenja i nemirni zbog iščekivanja. Visoravan se strmo prelomila prema tlu, kao da joj je neko ogromno sječivo presjeklo kraj. Negdje na pola puta njena je smeđa boja nestala ispod zelene boje guste šume koja ju je obavijala sve do podnožja. Naprijed, sve dokle je sezao pogled, prostirala se zelena, lelujava ravnica, uz čiji se lijevi rub, tik uz podnožje visoravni, smjestilo malo jezero. U njegovoj se mirnoj i bistroj plavoj vodi ocrtavala jasna slika visoravni i čistog neba.
Pogledao sam svoje prijatelje i nasmiješio im se: “Tko će biti prvi?” Namignuo sam im i potrčao natrag do džipa, a oni zamnom. Počeli smo užurbano vaditi opremu.

Na zemlji sam raspakirao svoje stvari. Svukao sam hlače i majicu koje sam nosio i navukao jednodjelno sivo odijelo. Odmotao sam svoj paraglider. Provjerio sam instrumente i pričvrstio ih za desnu podlakticu, a zatim podigao špagice padobrana, sortirao ih i spojio na pojas. Još jednom sam sve pregledao, a onda dobacio pogled Bryanu i Sol Thomasu. Još su uvijek klečali na zemlji nagnuti nad svoje paraglidere.

“Ja sam gotov!”, viknuo sam im, ali su mi oni samo odmahnuli rukama, što me je nasmijalo. Pogledao sam prema rubu, procijenio koliko imam mjesta za zalet i taman sam se spremao potrčati kad mi je pažnju odvuklo nekakvo šuškanje s moje lijeve strane.

Okrenuo sam se i iznenadio ugledavši nisku, tamnoputu staricu kako me promatra. Imala je dugu, bijelu kosu i bila je obučena u zlatnožutu haljinu koja joj je dopirala do koljena. Oko vrata joj je visilo desetak šarenih ogrlica, a slične su joj narukvice bile oko zapešća ruku i gležnjeva. Stajala je tako, u miru žvačući nekakav plod, i promatrala me. A onda je prstom pokazala na mene i promuklim glasom upitala: “Nido?”

Bio sam iznenađen, ali se nisam dao zbuniti. Uzvratio sam ljubazno, već kako su nalagala pravila ponašanja: “Ne, ne zovem se Nido, gospođo, ” rekoh, “već Maquiavelo.”

Na to je starica kimnula i konstatirala: “Nido … Onaj Koji Dolazi Na Vjetru.”

Nisam znao što bih joj odgovorio. Pogledao sam prema svojim prijateljima koji su me zbunjeno promatrali, a onda su slegnuli ramenima vrativši se svom poslu. Zaključio sam da je najbolje da i sam tako učinim.

Zaboravljajući na sve, pa čak i na neobičnu staricu, ponovo sam se usredotočio na skok. Podigao sam glavu još jednom provjeravajući vjetar - u stalnim je naletima tukao prema rubu litice. Povukao sam paraglider; kupola padobrana se podigla i brzo ispunila zrakom, stojeći sada iznad mene. Udahnuo sam jednom, dvaput, a zatim napravio nekoliko napornih koraka; zračne struje su me spremno prihvatile i ponjele preko ruba.

Kad je nestalo zemlje pod mojim nogama nestalo je i zraka iz mojih pluća; promatrao sam prazninu pod sobom koja je završavala lelujavim zelenilom. S komandama u rukama u tišini sam sijekao zrak. Odmah sam uhvatio povoljnu toplu struju koja me je ponjela uvis, prema beskrajno plavom nebu i velikom suncu u zenitu koje me je pozdravljalo. Imao sam osjećaj da se nalazim na ogromnom, nježnom dlanu nekog diva što me blago njiše i nosi kroz prazninu.

Udobno sjedeći u pojasu-sjedalici lako sam pronalazio termike. Plovio sam brzinom od skoro trideset i pet kilometara na sat. Okrećući se u potrazi za termikama i podižući se na toplim stupovima zraka, uočio sam još dva paraglidera kako me slijede.
Vjetar je fijukao pored mojeg uha, špagice su zujale, a do mene ponovo dopriješe staričine riječi: “Nido, Onaj Koji Dolazi Na Vjetru.” Tada je dobro znanog osjećaja nestalo i mene je preuzeo neki novi vjetar.

Prvo sam pomislio da mi se kupola padobrana izokrenula, ali kada sam pogledao uvis, sve je bilo u redu. Nova me struja ponijela prema gore naglo me trznuvši, a onda me ostavila i ja sam počeo propadati. Zaletio se novi vjetar i ja sam se ponovo stao penjati. Osvrtao sam se oko sebe, ali me iznenada obavila bjelina. Više nisam vidio Bryana i Sol Thomasa iza sebe, niti zemlju ispod, niti nebo iznad. Silno sam se uplašio, a moj je strah istom postao još veći kada su se u toj beskrajnoj bjelini počele oblikovati modre slike i čuti nečiji šaptaji:

“Nidooo … Nidooo …”

Jesu li to doista bili šaptaji ili mi se pričinjavalo? Jesam li uletio u oblak? Vjetar je i dalje fijukao … Tada sam ugledao veliku pticu jarko crvenog perja kako mi dolazi ususret. Kra! - graknula je, a pored njenog su se kljuna u bjelini ispisale modre riječi: “Pozdravljam Onog Koji Dolazi Na Vjetru. Nido!” Jednako brzo kako je došla, ptica je potom odletjela, a s njom je odletjela i bjelina i strani vjetar.

Ponovo sam se našao u poznatim zračnim strujanjima. Što sam brže mogao sletio sam na zemlju, dok mi je srce divljački udaralo u grudima. Osvrnuo sam se i ugledao Bryana i Sol Thomasa kako slijeću; kao u nekom transu sam ih promatrao kako se oslobađaju padobrana i trkom mi prilaze. Nešto su mi vikali, ali njihovi glasovi nisu dopirali do mene. Sve što sam čuo bio je šušanj s moje lijeve strane … Okrenuo sam se i ugledao staricu s visoravni. Još uvijek je žvakala svoj plod. Ili je to bio neki novi plod i neka nova starica?

Ona, koja nije imala mojih sumnji, reče između zalogaja: “Bila su Trojica Koji su Došli Na Vjetru. Duh Zemlje kroz kljun ptice izgovori ime jednog od Njih, podarujući mu postojanje i vlast nad ostalom dvojicom. Izgovorivši tvoje stvarno ime, On te je stvorio, Nido …”

“Duh Zemlje …?”, upitah nesigurnim glasom.

Starica kimnu, a zatim se okrene i stane udaljavati sporim koracima.

Do mene su počeli dopirati i drugi glasovi. Isprva su bili daleki i iskrivljeni, kao da do mene dopiru kroz tunel, a onda su postali jasniji:

“Maquiavelo! Maquiavelo!”, bio je to Sol Thomas koji me je dozivao. Držao me je za ramena i tresao. “Maquiavelo, što se dogodilo?”

“Vidjeli smo te kako propadaš, a onda si nestao!”, oglasio se i Bryan. “Jesi li dobro, Maquiavelo?”

Bili su zadihani i na licima im se mogla pročitati zabrinutost. Promatrao sam ta lica u tišini još nekoliko trenutaka.

“Maquiavelo”, ponovih tihim glasom.

“Jesi li dobro?”, upita Bryan.

Kimnuo sam i osvrnuo se, pogledom potraživši staricu, ali nje nije bilo nigdje na vidiku.

“Koga tražiš? S kim si razgovarao, Maquiavelo?”, Sol Thomas mi se unio u lice.

Promotrio sam ga svojim starim očima. “Zašto me zovete Maquiavelo?”, upitao sam. Oni su se u čudu pogledali, a onda vratili poglede na moje novo lice. Sol Thomas je pustio moja ramena i obojica su se udaljila jedan korak. Novi je vjetar prostrujao između nas donjevši mirise doline. “Ja se zovem Nido”, rekoh i pogladih vjetar po glavi. On se umilno očešao o moje noge. S neba se spustila crvena ptica i sjela na moju ispruženu ruku. Pogledali smo se. Između njenih graktaja mogao sam u zraku vidjeti slova koja su se ispisivala modrom bojom:

“Bila su Trojica Koji su Došli Na Vjetru. Duh Zemlje kroz kljun ptice izgovori ime jednog od Njih, podarujući mu postojanje i vlast nad ostalom dvojicom. Izgovorišvši tvoje stvarno ime, Nido, On te je stvorio …”