Ova je priča bila prijavljena na drugi natječaj za Ekran priče, ali ni ona nije bila jedna od odabranih.

SVAKI put kad ključna asocijativna zamka izađe ispod pera jednog od mojih idoliziranih, ukoričenih učitelja, osjećam se uzdignuto. Zaboravim one prastare pretpostavke o dobrim i zlim namjerama, te izmaštam svijet pun ljubavi (ili obzira), stavim ga na papir i preokrenem naglavačke sakrivenom rimom i namjerom da udovoljim… Zabranjena ljubav između golih, zamišljenih likova bukne i usahne u jednom retku, između velikog slova i točke. I bi svjetlo. I bi svijeta. I desi se kraj (neumitan, dakako) jer priče se započinju samo zato da bi ih se završilo, zaogrnulo, razbilo, osulo …

Ili je barem tako bilo jednom-nekoć …

Ne vidim ga na jagodicama svojih prstiju, pa ipak on iz mene izvire. Izašao je iz mene s jednim uzdahom. Prsti su letjeli preko plastičnih slova. Njegova kosa, zabranjene trepavice, nagib vrata, isturena brada, sve sam to ja i sve je to on, jer smo jedno, a ja sam ga sastavila. Prenjela sam ga na bijelo (što se doima kao papir, a zapravo je samo bijelo lice ekrana). Pretjerujem, no on doista postoji. Pravimo se da se ne poznajemo. Šutimo kako ne bi smo morali objašnjavati: riječi su bol. Rojevi riječi zuje u mojoj glavi i treba zariti prste i dohvatiti maticu. Crne molitve radilica ispisat će se same od sebe u rečenice.

On je muškarac iz mojih snova, doslovce i sigurno. On je moj davno odsanjani princ. On je stvaran koliko je i nestvaran, mada shvaćam da ga ostali ne vide jednako kao ja. Čitam podsmijeh u kutovima usana prolaznika dok grčevito hvatam zrak u očajničkoj želji da ga ne izgubim u zaleđenoj masi. I možda misle da sam prosjak i možda imaju pravo. Ja gutam njegovo postojanje i žedna sam jer je pustoš osjećaja svuda oko mene.

On možda postoji samo u bjelini, ali jednako tako postoji i u meni. Zato ova priča ne može imati kraj. I zato možda neću staviti točku. I možda sve igre riječi, pretjerivanja, metafore, lajtmotivi i usporedbe, kojima su vješto baratali moji idoli od papira, ne govore ništa važno, a svrha im je kraj, ali su me porodili i od mene stvorili dvoje da postojimo u dva svijeta, a ja ne znam je li ovaj koji me okružuje stvarnost ili sam i ja iza ogledala, a oko mene je bjelina … Može li mi tko reći koje je boje zbilja?