Malo malo pa prođem pored jučerašnjih novina, položenih na trbuh na kuhinjskom stolu. I svako malo mi oko zapne za naslov na posljednjoj stranici, ali kako sam svaki put samo u prolazu, naslov tek preletim i niti ga ne registriram. A onda mi kasnije, radeći nešto sasvim drugo i čitajući nešto sasvim treće, padnu na um pitanja …
Što je to ženska književnost? I zašto ne postoji muška književnost? I tko bi tu trebao biti uvrijeđen – žene koje se ukalupljuje i getoizira ili muškarci koje se izostavlja i ignorira?
Neću komentirati odabir autorica u toj velebnoj ediciji, jer ukusi su kupusi, no zanimljivo je da se od iste očekuje da ruši predrasude …
Ne želim sad ulaziti u to trebaju li ili ne školski udžbenici biti besplatni
Imam potrebu pisati nešto na blogu, sad kad je ovako cukreni, samo ne znam čega bih se prije dohvatila. Da se osvrnem na političko-financijsko-korupcijsko-lopovsku situaciju u miloj nam državi, u kojoj s jedne strane JK (podaci poznati uredništvu) s naočnjacima na glavi vlastitom rukom grabi u naše novčanike, a s druge strane njezini pajdaši grcaju u lovi do koje su se domogli na razne siroliverske načine? Da spominjem Suu Kyi ili Zaremu Sadulajevu, kojima su naše novine posvetile jedva nekoliko redaka i odmah zaboravile na njih, a istovremeno su danima i tjednima (!) sposobne pisati o Doloresima, Simonama i Severinama? Da popljujem samoprozvanu novinarsku “sezonu kiselih krastavaca” u vrijeme kad je svijet doslovno u rasulu, kad podbacuje domaća turistička sezona, a nezadovoljni lokalci svoj bijes iskaljuju na turistima, kad se krade gdje se može, taman bilo svima naočigled, kad se ruši, mulja, maže oči, ionako nije važno – tresla se brda …? Ili da jednostavno i sama namaknem naočnjake i bavim se svojim poslom? Reći će neki: najbolje je tako – čuvaš živce i kardiovaskularni sustav. Premda bi za moju dušu i tijelo bilo puno zdravije kad bismo raznorazne lažove, prevarante, lopove, zaglupljivače, budaletine i njima srodne, lopatama bacali van iz države …
Zašto spominjem tu pjesmu danas? Zato što je danas Međunarodni dan borbe protiv homofobije. Baš poput bilo koje druge vrste diskriminacije – rasizma, seksizma, antisemitizma – i homofobija na žrtvama ostavlja ozbiljne i ponekad razorne posljedice. Zato su danas svi građani pozvani da razmisle o homofobiji – što je ona i kako se sve može manifestirati – i njezinim razornim posljedicama na pojedince, ali i društvo u cjelini. Više o današnjem danu pročitajte 
Ako se pitate zašto je ovaj post, oko kojeg lebde raznobojna srdašca, objavljen nakon Dana zaljubljenih, to je stoga što me je Valentinovo i ove godine zaobišlo u velikom luku te sam ga jedva i zamijetila. Nije da patim i cmoljim, jer se uvelike slažem sa svojom kolegicom i prijateljicom IDH koja kaže da je 
Iako Milana ne griješi kad piše o vremenima koja su danas davno zaboravljena prošlost, ipak mislim da ne bi trebalo podvući crtu i reći to je to: romantika je mrtva. Ljubav je dio nas samih i kako se mi prilagođavamo svijetu oko sebe i vremenu u kojem živimo, tako se prilagođava i ljubav. Možda danas mlade dame neće dočekati princa (ili princezu?) na bijelom konju koji im pjeva serenadu pod prozorom, ali će dočekati nešto drugo, drugačije, suvremeno, novo … Dočekat će 
