Pontes je došao i prošao. Nekako prebrzo, složili smo se, pa čak iako nam je zadnja dva dana već pomalo ponestajalo tema za razgovor. Ako me pitate čega ću se najviše sjećati s Pontesa 2008., to će biti razgovori - ujutro, popodne, navečer, po cijele dane, u sobi, na kavi, na radionici, na ulici, na cugi, posvuda … Stalno se o nečemu razgovaralo, ali ne isprazno i usputno hej-šta-ima-kak-si-di-si-šta-si, već sa smislom i zaključcima, onako kako sam mislila da je danas među mladim ljudima rijetkost. Ali krenimo redom …

Krenimo od službenog dijela Pontesa. Radionica pisanja se odvijala u jednom razredu u osnovnoj školi, namijenjenom dnevnom boravku mini-ljudi. Mini stolovi i mini stolice zadavali su najviše problema kičmama i koljenima, ali tako bismo se ponekad zadubili u razgovor da više ne bih razmišljala o onoj strunjači na kojoj bih se mogla ispružiti. Svaki smo dan oko deset počinjali s predavanjem i negdje između dva i tri završavali s radionicom pisanja.

Predavanja su uglavnom slijedila nit vodilju ovogodišnjeg Pontesa koji se odlučio koncentrirati na poteškoće neovisnih knjižara. Kao takva, predavanja su bila vrlo zanimljiva i korisna, ali mladim i nadobudnim piscima koji su sjedili za mini stolovima - dakle, ne nakladnicima i urednicima - tek se pokoja informacija činila zanimljivom, poneka korisnom, a s ostalima zapravo nisu znali što bi … Pritom mislim da su se predavanja beogradskog urednika Dejana Ilića (zapravo samo jedno predavanje, ali Dejan nas je svaki dan posjetio na radionici i imao štošta korisnog za reći) pokazala najinteresantnijima i najkorisnijima. Dejan je pričao iz perspektive urednika koji se imao prilike susretati sa svakojakim piscima i sujetama te je dao niz praktičnih savjeta za pristupanje urednicima i općenito objavljivanje knjiga. Valerij Jurešić je donio zanimljive informacije o internetskom knjižarstvu, a od Seida Serdarevića smo mogli saznati i poneku o objavljivanju u inozemstvu. Jedino mi je malo podbacilo predavanje Nenada Veličkovića, koji se okomio na knjigu “Radionica pisanja fikcije” Josipa Novakovića. Iako se slažem s većinom onoga što je rekao, nije mi odgovarao koncept njegovog predavanja koji je više ličio na javno obračunavanje s autorom koji nije tu da se brani i njegovo ismijavanje, nego na predavanje. Ali dobro, i tu smo vodili zanimljive razgovore …

Za radionicu, koju je vodila Katarina Mažuran Jurešić, mislim da je bila korisna, međutim takav bi tip radionice trebao biti dugoročniji. No, nažalost, Pontes ne može trajati mjesec dana, tako da smo tek načeli neke razgovore i neke teme, ali smo i dobili dosta materijala za razmišljanje. Organizatori su natuknuli kako bi sljedeće godine bile dvije radionice - jedna pisanja, a druga kritičkog promatranja teksta, što bi moglo biti vrlo zanimljivo budućim polaznicima.

U službeni bi dio festivala spadale i večeri s piscima, koje su se odvijale u šarmantnom, zabačenom prostoru coctail bara “Volsonis”. Okruženi starim ormarima i starim kamenom, slušali smo pisce: Aidu Bagić, Tomislava Markovića, Lamiju Begagić, Igora Štiksa i Roberta Perišića. Najviše su me se dojmili Aida, Lamija i Tomislav - i kao osobe (prema onom što se da pokupiti u tih sat vremena dok pričaju o sebi) i kao pisci - nekako sam bila dojma da su u svojem pisanju najiskreniji.

Neslužbeni dio festivala, odnosno međusobno druženje polaznika radionice je zapravo ono najbolje s Pontesa 2008. Ne kažem da sve ovo do sad opisano nije bilo dobro, dapače, mislim da sam podijelila pregršt epiteta, ali nekako - i mislim da će se složiti svi polaznici - naša su druženja bila najzanimljivija. Mislim da je došlo do jednog jako neobičnog kemijskog spoja, jer smo se izuzetno dobro međusobno slagali i razumijeli. Barem sam ja takvog dojma.

Bilo bi red da suradioničare i spomenem poimence: moje cimerice Naida i Fatima iz Tuzle, jedan Siniša iz Zagreba i drugi Siniša iz Sremske Mitrovice, Dragan iz Beograda, Bojan iz Brusa te Marija iz Vinkovaca - činili su društvo koje je, kako sam spomenula, vodilo mnoge zanimljive razgovore, a kojem su se pridružili i Tomo iz Beograda (već spomenuti Tomislav Marković) te konobarica i studentica Gordana iz Osijeka.

Teško je sad prenijeti o čemu smo sve pričali, mogu samo reći da sam rijetko kada bila ovako opuštena u druženju s nekim, kamo li s nepoznatim ljudima. To vjerojatno (zapravo sigurno) uvelike ima veze sa mnom - oni me nisu poznavali i nisu ništa očekivali od mene, što mi je omogućilo da se ponašam onako kako mi je u tom trenutku odgovaralo i ne pokušavam udovoljiti nikome osim sebi, ali dobro, to je zasebna priča … Ukratko, Pontes ne bi bio ni izdaleka ovako dobar i zanimljiv, da nije bilo upravo ovih ljudi …

Evo, tu ću nekako stati s ovim “izvještajem” … Nadam se da sam prenijela barem dijelić atmosfere Krka i Pontesa, bez da sam uopće spomenula lijepo vrijeme koje nas je pratilo, more koje nas je kupalo i rijeku turista koja nas je oduševila. Bez da sam spomenula šetnje uskim, kamenim krčkim ulicama, tisuće mačaka u potrazi za hladovinom, odličnu hranu, skrivene dućane ispod kamenih lukova, noćne izlaske i promatranje zvijezda na nebu :)

Za kraj, da vam još samo pokažem pokoju sliku iz foto albuma …

Pontes 2008