SFeraKon se nesmiljeno približava. Svako malo me ošamuti ta činjenica. Kao i obično u ovo vrijeme godine, hvata me panika. A što ako ovo, a što ako ono … Za one koji žive u blaženom neznanju, jedna sam od glavnih organizatora SFeraKona, hrvatske najveće i najstarije SF konvencije. Ove se godine održava 30. jubilarni SFeraKon i sve bi trebalo biti na n-tu potenciju, ali to nikad nije tako. Uvijek će nešto zaštekati, pokušavam se utješiti i nadam se da u tome ima barem djelić istine …

Ne želim da ispadne kao da se žalim (a vjerojatno hoće), ali vrlo je teško organizirati događaj koji bi trebao potrajati tri dana, napojiti sve prisutne mentalno i fizički, zabaviti, razonoditi, usto dovesti i neke goste, pružiti nekakav događaj vrijedan pamćenja, a sve to za malo do ništa para, u slobodno vrijeme koje ne postoji i s entuzijazmom, koji je valjda jedini u izobilju, ali koji je ipak svake godine mrvicu manji zbog svih poteškoća koje znamo da nas čekaju. Svake godine tu je i “popratni sadržaj” u vidu samih fanova od koji - a to mi je bizarno i nevjerojatno, ma koliko se puta susrela s tim - samo njurgaju, žale se, prepiru, optužuju, grintaju, sve samo ne budu zadovoljni što se netko potrudio i napravio nešto za njih. Ma ne želim ja da me itko tapša po glavi i viče mi hvala, samo želim da mi se ne otežava nešto što je već dosta teško samo po sebi. Malo navijanja ne bi škodilo. Malo navijanja bi čak doprinjelo da sve bude još bolje.

Većina će reći: ma takav je naš mentalitet ili uvijek će takvih biti, međutim količina negativnosti s kojom se susrećem i više je nego obeshrabrujuća. I više nego zamorna.

Eto, malo sam se ispucala. Možda će pomoći …