S jedne strane dobro je što se razno razne zvjezdice i kojekakvi samoprozvani autoriteti na intelektualnom polju znanom i kao “kako živjeti kao stoka bezoblična i bezosobna, gledaj ‘vamo da ti prišapnem” šalju na bloganje. Danas blogaju svi, od političara preko novinara do spomenutih gurua žutila i senzacije, što znači da je bloganje mainstream. Više nije dovoljno samo raditi svoj posao, potrebno je i blogati o njemu, biti interaktivan. Više se ne traže zvijezde tamo visoko na nebu, daleke i nedostižne, već obični ljudi poput nas, sposobni i spremni za komunikaciju, pa čak i – da, dragi moji – na kritiku. Jer, lako je biti tamo gore dok ti se svi uvlače u guzicu (a ogovaraju te iza leđa), a sasvim je druga stvar čuti izravno i bez dlake na jeziku mišljenje nekoga tko o tvom uspjehu ne ovisi niti mu je važan. Da, možda spušta na zemlju, gadno i lomljivo, ali možda može poslužiti i kao odskočna daska za samounapređenje, samorast, samopoboljšanje. Ovisi koliko si umišljena faca.
S druge strane, kad vidim koga sve šalju na bloganje, dođe mi da plačem.
kak ono ide: “Vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu.” :o)
ja ne plačem, ja se gušim od smijeha a onda se dobro da prostiš – izbljujem ;0)
Meni je najjače bilo kad je V. Pokos rekla kako kupuje laptop jer joj je potreban za pisanje bloga – na kojem je valjda uspjela natipkati neka 3 teksta, zadnji prije pol’ godine… :-D
@ linus.broj.dva – ma čudo jedno da uopće zna slova ;))
good blog