Ovaj sam vikend provela na moru. Dobro, pored mora, jer mi je seminar, koji se održavao u hotelu, priječio ikakav pristup moru, što i nije bila nekakva prevelika šteta jer je jugo rasturao sto na sat, ali o tome malo kasnije. Dakle, bila sam iz tih i takvih razloga na moru te sam uhvatila priliku posjetiti dragu, nedavno omamljenu prijateljicu i nedavno joj otatljenog muža u Biogradu. Na povratku iz Biograda u Vodice, kasno navečer u polupraznom autobusu, doživjela sam epifaniju. Tek što sam sjela (i popušila kondukterovu foru da taj bus ne ide za Šibenik već za Zadar), ukazao se glas DrIve, jasno, glasno i razgovijetno, kao što sad čujem Brucea kako mi milozvučno tepa iz zvučnika. Krenuo je DrIvo pričati, a meni su suze ganuća izašle na oči.

Prvo sam zasuzila kad sam shvatila da ću ga morati slušati do Vodica kako se busa u prsa novom vladom, te postignućima HDZ-a, te svojim velmožnim vodstvom hrvatskoga naroda, kad li su krenule opaske em putnika iz stražnjeg dijela autobusa, em vozača i vickastog konduktera. Nisam čula sve što je bilo rečeno, ali negodujući ton i pokoja psovka bili su mi sasvim razumljivi. I tada mi je ganutljiva suza krenula iz oka jer sam si pomislila: možda za ovaj hrvatski narod ipak ima nade …

Da se vratim na vrijeme, koje je, poput nove vlade, bilo šugavo. Krenula sam put juga u potrazi za suncem, kojim me gorespomenuta prijateljica mami već tjednima, a ispalo je da su Zagrepčani dovukli natmurene i nakišurene oblake za sobom. To, u kombinaciji s vjetrom, kojeg u Dalmaciji svojega imaju u izobilju, nije uopće davalo lijepu sliku …

Ali bilo je zaista lijepo malo se maknuti iz učmalosti svakodnevice i maglom ovijenog Zagreba, putovati u dobrom društvu i upijati zvukove i mirise mora, taman ono sto puta negodovalo :)