Iz pera iracionalnog blogera punog mržnje, pročitajte, vrijedno je i suza i smijeha:

Predziđe kršćanstva

Razvoj tolerancije i uvažavanja ljudskih prava na ovim prostorima u tri prizora koji ne čine čin.

Likovi:
MATER …… mater
ĆAĆA …… ćaća, materin muž
SIN …… sin, zajedničko dijete matere i ćaće
KĆI …… ćera, dijete matere i … evo, nek bude avijatičara, neće se Smoje ljutit
ŽENSKO …… neka tamo ženska koju će SIN ženit (ne pojavi se, samo bude spomenuta, ali ključna je za radnju)
MUŠKO …… neki tamo tip za kog će se KĆI udat (vidi pod ŽENSKO)

A propos teme, prije određenog vremena sam doživjela sljedeću scenu … Vozila sam se u tramvaju i pored mene je razgovaralo dvoje mladih: djevojka i mladić. Tako ona njemu stade pričati o svojoj familiji, te ovaj ovakakav, te onaj onakav, baba škrta … Dotakla se i svoje strine, tetke, što li, koja je “znaš, šizofrenična” … Pa na sav glas, da sav radoznao i stiješnjen puk u tramvaju čuje, prepričava zgode, nezgode i tegobe jadne rođakinje. A onda veli: “A, znaš, njezin je muž Srbin!” To je izrekla vrlo tiho, tako da smo samo ja i valjda njezin prijatelj čuli. Glavno da cijeli tramvaj zna da ima mentalnog bolesnika u familiji, ali ne daj Bože da znaju za Srbina!

Moj prijatelj Nikola, koji je, između inih zemalja, proputovao i Rusijom, kaže kako su Rusi vrlo nabrijani na panslavenstvo. Hrvat ili Srbin, njima to dođe isto, glavno da je Slaven. Netko bi se, s iskustvom slavenstva po naški, možda i stresao na takvu izjavu i, čak, počeo nabrajati kakve nas sve (povijesne, lingvističke, tradicijske, genetske) razlike dijele, no činjenica ostaje da je ipak nešto od onog praslavenskog preživjelo u našoj krvi. Barem što se konja tiče … Tu smo odmah spremni pomagati jedni drugima!