Nisam dobro. Otkako sam se vratila s mora, od prvoga dana, ambrozija mi ne da mira. Unatoč tabletama i unatoč tome što ne izlazim iz kuće između 10 i 17 sati, svakog dana mi je sve gore. A mora se raditi, rokovi stišću, a ja bih najradije na bolovanje. Evo, čitam kako sama alergija na ambroziju nije razlog zbog kojeg se može otvoriti bolovanje, ali da je kod teže alergijske reakcije bolovanje potrebno. “Srećom” po mene. Naime, moja je alergija popraćena i astmom, što je - kad se sve zbroji i oduzme - dovoljan razlog da se ne dižem iz kreveta. Skoro sam zaplakala nad mukama fotoreportera-alergičara kojeg su na NOVA TV natjerali u polje ambrozije. Nadam se da su mu pošteno platili, jer ne znam za koju bih lovu ja tamo otišla …

Usto oko cijele moje zgrade se odvijaju razni radovi popraćeni paklenskim nabijanjem, bukom i psovkama radnika od sedam sati ujutro, k’o da su usred pustoši, a ne stambenog gradskog kvarta. Nije prošlo ni tjedan dana otkako su nam ponovo asfaltirali prilaze zgradi, koje su teška vozila s obližnjeg gradilišta rovala posljednje dvije godine, kad li jutros vidim parkiran bager ispred mog ulaza, na novom asfaltu. S druge, pak, strane zgrade odlučili su sprovesti toplovod baš usred i poprijeko zelene površine zasađene stablima. Jučer su došli s bagerima da stabla uklone, a ja sam se osjećala jadno i nemoćno. Gledati kako ti dolaze uništiti malu oazu u kojoj si cijeloga života uživao, bio je pravi šok. A mama mi je samo ironično dometnula: “Ništa, seli se na zagorske brege, kak’ je rekao Bandić”.

Očaj, čemer i jad …