El laberinto del fauno (2006.) - nemojte pogriješiti i pomisliti da je ovaj film dječja bajka. Premračan je i pretužan za djecu. Čak i za neke odrasle. U filmu se pretapaju dvije priče: ona “stvarna” o fašizmu u Španjolskoj nakon građanskog rata i ona “nestvarna” s vilama, čudovištima, magijom i Panom. Iznimno mi je drago što će biti prikazan na ovogodišnjem MFF-u jer osim zanimljive i potresne priče te odličnih glumačkih ostvarenja, film je i vrlo vizualno zanimljiv. Najdojmljivija scena u filmu svakako je dio s okrutnim Blijedim čovjekom kojeg Ofelia probudi nakon što pojede grožđa s njegove trpeze iako ju je Pan strogo upozorio da to ne čini …

L.A. Confidential (1997.) - jednostavno nema šanse da se ovaj film prepriča u jednoj rečenici. Kompleksna priča, kompleksni likovi koji su na površini jedno, a deep down nešto sasvim drugo, odlična glumačka postava, tako dobro rekreirano mjesto i vrijeme radnje da se ne jednom izgubiš i pomisliš da je film doista sniman u pedesetima, akcić, krimić, drama, ljubić, film noir … Opet mi je teško izdvojiti neku omiljenu scenu, ali jedna od jačih je Bad cop, nice cop rutina koju izvode rivali i antipodi Bud i Ed …

Lethal weapon (1987.-1998.) - jedan od rijetkih serijaliziranih filmova u kojima je svaki nastavak bolji od svog prethodnika. Iako mi je najdraži treći dio, četvrti ima najjače fore, svakako zahvaljujući i komičnom dodatku u liku i djelu Chrisa Rocka. Mogla bih, dakako, izdvojiti mnoštvo nezaboravnih scena, ali jedna kojoj se neprestano vraćam, jer me jednostavno odvaljuje, je razgovor između Buttersa i Lea o mobitelima i telefonima …

Logan’s Run (1976.) - SF iz 60-tih i 70-tih prošlog stoljeća, prije pojave Star Warsa, je žanr svoje vrste, a dovoljno je pogledati ovaj film kako bi se stiglo do tog zaključka. Slabašna gluma, loša kostimografija, grozna scenografija, prestrašni specijalni efekti (koji su za ono vrijeme ipak bili vrhunski), jedan odvratno loš robot, ali i jedinstvena, neponovljiva priča. Ovo je jedan od prvih SF filmova koje sam gledala i volim ga i dan danas pogledati unatoč i usprkos trashy izgledu. Lijepo je za promjenu gledati kako ljudi žele ostariti, dobiti bore i životno iskustvo koje ide uz njih …

Lord of the Rings (2001.-2003.) - kad sam gledala prvi dio u kinu, pored mene je sjedio neki mladić sa sva tri knjiška djela na koljenima i pratio radnju filma kroz knjigu, tu i tamo uzdišući i mašući glavom. Pomislila sam: “Bolesnik”. Ako je itko ikada mislio da će se ta knjižurina, to remek-djelo (opraštam onima koji su se sad stresli na ovaj izraz jer znam da im je attention span poražavajući, a IQ iznad 100 upitan), ikada moći vjerno i u potpunosti prenjeti na filmsko platno, onda je idiot. To je nemoguće, a ova je filmska verzija - odgovorno tvrdim - najbolje moguće uprizorenje Tolkienove trilogije. I točka. Nema razgovora i upiranja prstom u knjigu na scene koje nisu stale u film. Dosta toga više. Odite čitati knjigu, ljenčuge, ako želite potpuni doživljaj. Od svih scena koje bih mogla odvojiti i dalje mi je najdraža scena Gandalfovog dolaska u Shire na početku prvog filma. Idilični dom hobita mjesto je kamo se želimo vratiti cijelo vrijeme tijekom filmova …

Lost in Translation (2003.) - nekima je bio dosadan, neki ga nisu skužili, a meni je bio očaravajući u svojoj jednostavnosti. U jednostavnosti njegove poruke: možemo pobjeći čak i u daleki Japan, no nećemo pobjeći od naših problema. Oni su tu kao podsjetnik, kao zubobolja … Ali opet, sve je lakše u dvoje … Završna scena je postala antologijska upravo zbog onoga što ne znamo: što je Bob rekao Charlotte?