Trpimir se Matasović poprilično oštro okomio na izvedbu “Carmine Burane” na zagrebačkom Bundeku u četvrtak, prvoga dana ljeta. I sama sam prisustvovala spektaklu i svjedočila moru ljudi koje se slilo na Bundek ne bi li dobilo svoju godišnju dozu kulture. Razočarano sam sjedila na ogoljenoj tratini, daleko, daleko od pozornice, jednim uhom pokušavajući čuti glazbu, a drugim nevoljko slušajući mladiće u “susjedstvu” kako posprdno pjevuše nešto na što ih nitko nije tjerao da dođu. Pritom sam gadljivo ispijala toplu Janu s limunom koja je koštala 10 kuna na jedinom mjestu na Bundeku gdje se mogla kupiti nekakva tekućina. Izvadili su je iz frižidera i pružili mi je toplu i ni ne trepnuviši uzeli novac. Okolo se šetao čovjek koji je prodavao kokice kao da je došao na utakmicu, a ja sam razmišljala o tome kako bi grickanje kokica još više onemogućilo moju sposobnost da čujem glazbu. I kako očito ne izgledam dovoljno kulturno jer mi nijedna od desetak djevojaka koje su okolo dijelile letke Zagrebačke filharmonije, nije pružila taj papirić pod nos.

Nažalost, nisam bila Matasovićeve sreće da čujem koje su sve glazbene finese nedostajale toga četvrtka na Bundeku jer, budući da je ovaj koncert bio upriličen za raju, narodne mase, priproste ljude koji se u te stvari ionako ne razumiju, dobismo ono što i priliči: efektan “O Fortuna” na kraju kantate (koji smo, ruku na srce, jedino i došli poslušati), vatromet koji je prekinuo ljude koji su još uvijek pljeskali, toplu Janu i najavu za koncert Dražena Zečića. Ono što se na početku pričinilo kao kulturni događaj, ispalo je gadljivo prenemaganje kakvo u Zagrebu, nažalost, možemo naći na svakom koraku.