Carlos A. Aguilera, kubanski pisac s trenutnim prebivalištem u Njemačkoj, gostovao je ove godine na FEKP-u. Nažalost, nisam imala prilike prisustvovati njegovom predstavljanju, ali prije par godina sam ga slušala na Filozofskom fakultetu na nekakvom druženju upriličenom za studente španjolskog jezika i književnosti. Tada je pričao o tek dovršenom romanu “Kinamašina”, predstavljenom na ovogodišnjem FEKP-u, tada još uvijek u rukopisu, čitajući nam dijelove na svom kubanskom španjolskom za kojega znalci kažu da je najčišći i najljepši španjolski izvan Španjolske. Pričao nam je i o Kubi, o internetu, književnosti, cenzuri i o stereotipima i kako se nema namjeru vraćati kući dok je Castro još uvijek živ. Ionako se ne bi mogao vratiti, ispričao nam je, jer Kubanci osim što, naravno, trebaju vizu ako žele iz zemlje, trebaju i vizu za povratak. U jednom je trenutku zašutio i osvrnuo se po predavaoni u kojoj su redom sjedile studentice očarane dalekim, egzotičnim zemljama iz mašte i zbilje o kojima je polako pričao mladi Kubanac. Zamišljeno je rekao kako ga zgrada zagrebačkog Filozofskog fakulteta jako podsjeća na fakultete na Kubi. Osjeća se onaj socijalistički štih … I odjednom smo mu se osjetile puno, puno bliže.

• Razgovor s Carlosom. A. Aguilerom na Booksi
• Carlos A. Aguilera : Da bih se vratio na Kubu, moram pričekati da Castro umre na MV Infu
• Rasplesanu Kubu izmislila je državna mafija u Slobodnoj Dalmaciji