Slike u pijesku
Published May 1st, 2007 in Osobno.Kad sam prvi put vidjela izraelsku umjetnicu Ilanu Yahav kako stvara svoju pješčanu umjetnost, ostala sam fascinirana. Ne samo da su te slike u pijesku doista slike koje doslovno nastaju pred našim očima, već one pred našim očima i nepovratno nestaju, poput tibetanskih mandala, prekrasnih umjetničkih djela koja pokazuju kako ništa nije vječno.
Prolaznost me baš nekako puca ovih dana. Ni ne osvrneš se i već je svibanj, kolovoz, studeni … Mjesecima kao da se žuri da što prije prođu … Imam osjećaj da netko neprestano iscrtava i izbrisuje moj život u pijesku. Nikad ničeg stalnog, nikad konačnog. I najmanji će me vjetar odnijeti u nepovrat zajedno sa svim željama koje sam u tom trenu imala. Pokret ruke i kraj. Za koji dan ću shvatiti da sam zapravo osamdesetogodišnjakinja koja se samo osjeća kao da joj je dvadeset osam. Ako i toliko. A kad samo pomislim koliko toga sam propustila, tolike kule u pijesku … Stop and smell the roses!, ispisuje se stara izreka sama od sebe, no ima li ruža u pustinji?
Misao dana: “Life is what’s happening when you’re too busy to notice.” - Wayne Muller
2 Komentara to “Slike u pijesku”
Ukoliko komentar nije prošao, tj. nije objavljen, znači da je otpravljen na moderiranje. Moderirat ću ga u što je kraćem vremenu moguće. Hvala na strpljenju.
Za 14. broj Plana B pisala sam: o knjigama raznim, između ostalog o zbirci priča "Godišnjica mature" Lamije Begagić i "The Graveyard Book" Neila Gaimana. O superherojskim domovima i glumcima koji su igrali kapetane Enterprisea.
Pokusavam se uvjeriti da ruza ima previse da bih ih sve omirisao. Zato pokusavam shvatiti sto ce mi u tim nekim osamdesetima pricinjavati zadovoljstvo kad pogledam unatrag. Hoce li to biti broj gradova/zemalja koje sam posjetio, jela koja sam probao, koncerti na koje sam otisao, odjeca koju sam nosio … ili mozda nesto izvan toga?
Neki dan je moja kcer izrecitirala kako ona pamti svoj prvi dan skole … kako sam je vodio za ruku i koga smo sve tamo sreli i sto je ona radila.
Nadam se da cu i sa osamdeset vjerovati da je to sjecanje vrednije od poneke ruze koja je ostala nepomirisana.
Sretna sam što me slike u pijesku pucaju rijetko i nakratko, više “filozofski” nego stvarno. Uglavnom ih briše osmijeh.
Neutrino je pogodio pravu bit - to zapravo jesu sve ruže svijeta.
Možda je čarolija i u tome da predivne slike nestaju da bi napravile mjesta za nove, jednako tako divne.