Kako u jednom trenutku možeš biti super, a već u drugom bljak, vidjet ćemo na primjeru Jutarnjeg lista.

Ne znam što se dogodilo s blog recenzijama koje je u Jutarnjem svojevremeno potpisivao Tomislav Čadež, možda se čovjek zasitio blogova, ali nakon poteza Večernjeg, Jutarnji je definitivno morao nabaviti svoje konje za blog-u-mainstreamu utrku. I Jutarnji je, po mome, to bolje napravio od Večernjeg, jer nije doveo ljude “izvana” koji će sad odjednom pisati blog (iako, koliko vidim, Mišak dosta često piše na svom blogu, što ne čudi, čovjek je ipak pisac), nego je blogere dovukao k sebi. Ali nije dovoljno samo biti u utrci, valja i pobijediti. E tu nastupa dobro nam znani samohrani bloger i novinar Ariston, koji od danas u Jutarnjem ima kolumnu u kojoj će recenzirati blogere domaće i strane. Moram priznati da mi je poprilično impresivno kako se ovaj mladac tako brzo uspeo od običnog novinara do kolumnista i u svakom mu slučaju treba čestitati, ali i Jutarnjem, što ipak nije odbacio ideju o blog kritikama.

E sad, zašto bljak? Taj dio ima veze s nagradama Jutarnjeg za najbolju domaću prozu. Članovi žirija, Krešimir Bagić, Ivica Buljan, Gordana Crnković, Jagna Pogačnik, Velimir Visković, Zdravko Zima i Andrea Zlatar, odabrali su između šezdesetak naslova objavljenih u 2006. sljedeće finaliste: “Putovanje u srce hrvatskog sna” Vlade Bulića, “Enciklopedija očaja” Rade Jarka, “Vampir” Borisa Perića, “Rio bar” Ivane Sajko i “Elijahova stolica” Igora Štiksa. Ne bih komentirala knjige, jer ih nisam čitala, niti bih ponaosob komentirala članove žirija, jer o većini njih apsolutno ništa ne znam. Komentirala bih trend onih, koji dodijeljuju ovu nagradu, da sustavno, iz godine u godinu, kompletno ignoriraju žanrovsku produkciju. Ni ne sumnjam da je za pojedine članove žirija žanrovska književnost manje vrijedna od mainstrema (što samo govori o njihovoj (ne)načitanosti), a i priča se da su neki članovi izrijekom rekli da žanrovska književnost kod njih nema što raditi, pa me tim više čudi što se na popisu finalista našao “Vampir” Borisa Perića.

Da se razumijemo, meni je to izuzetno drago. Borisa sam Perića imala prilike upoznati i učinio mi se vrlo drag i simpatičan, a i kažu oni koji su ga čitali da je roman odličan. Samo se nadam da je žiri svjestan da je “Vampir” žanrovska književnost i da će morati upotrijebiti svo svoje umijeće kako bi zaustavili svoj prirođeni instinkt da sve što nosi oznaku “žanr” automatski, ni ne pročitavši, zavitlaju kroz otvoreni prozor. Morat će se svojski truditi da ispod svog tog šunda (jer žanr je ništa drugo nego šund) pronađu književnost. Nadam se da će u tome uspjeti jer bih sve dala da Perić pobijedi i zabije kolac ravno u srce književnom snobizmu.

Još bih samo željela dodati da se nadam da Perić nije ušao u uži izbor samo zato jer je novinar Jutarnjeg. Toplo se nadam da su članovi žirija ipak u njegovom romanu vidjeli nešto, jer mi to daje nadu u bolje i pravednije književno sutra.